Ne možemo napredovati izolovano samo u karijeri, možemo napredovati samo kao ljudi.
Napredak će se tada videti u svemu što budemo radili.
Karijera ima svoju punu manifestaciju u delatnoj dimenziji. Što ne isključuje veliko misaono mentalno) angažovanje ali ono samo po sebi nije dovoljno. Čovek mentalno može proći sve instance ali ako ne zna da spovede (pod sprovođenje bi svrstala i delegiranje – nije nužno da sam zna da obavi ali je nužno da sam zna da dođe od tačke A do tačke B svejedno da li samostalno ili kroz druge ljude).
Karijera bez delatne dimenzije i rezultata bi mogla da se sagleda kroz: „Imao sam jednu ideju.“
I to je sve.
Rezultati da li su veliki ili mali zavisi od toga koliko se same akcije koje je potrebno sprovesti nalaze van naše lične zone komfora, koliko su duboko zagazile u izazov i da li se možda nalaze na granici da uđemo u paniku.
Samo da podvučem da pričamo o našem individualnom komforu, izazovu i panici. Važno da je da kažem da nekada možemo odreagovati iz panike iako zadatak pripada izazovu – možda dugo nismo radili nešto slično, možda smo precenili visinu zadatka ili podcenili svoje sposobnosti i mogućnosti. Vidite koliko u celom navedenom procesu smo mi glavni odgovorni urednici, skretničari koji svrstavaju zadatke i lične mogućnosti u kategorije: mogu-ne mogu; znam- ne znam; hoću-neću; interesuje me- ne interesuje me.
Karijera nije ništa drugo već naš lični životni stil.
Koliko smo postigli u karijeri zavisi od toga koliko smo bili voljni da provodimo vreme van komfora i koliko smo želeli da ulažemo truda. Jedna od najvažnih korelacija u napredku u karijeri je: sposobnost da se odloži zadovoljstvo. Slaba disciplina, slaba tolerancija na frustraciju i neuspeh, vodi prosečnim rezultatima.
U karijeri je jako važno ne takmičiti se sa drugima i ne porediti se sa drugima.
Važno je pobediti sebe.
Pobediti svoje strahove i svoje slabosti.
Pobediti sebe kada si u situaciji nadomak da sve pustiš i odustaneš. Najverovatnije se baš tada iza ugla završava proces i dolazi do rešenja, ali ako se odustalo taj završetak procesa se neće videti i čovek može reći džabe sam se trudio a u stvari samo se nije trudio do kraja. Nažalost, mi ne određujemo kada će doći kraj nečega. Mi treba da nastojimo, da budemo na putu i da se trudimo, kada se proces završi videćemo rezultat. Vrlo često mi sami kreiramo vreme kada bi nešto trebalo da se završi :), kada mislimo da smo se već dovoljno trudili i da je prošlo po našoj proceni dovoljno vremena.
Međutim, najvažnije nije ostvaren cilj, već unutrašnja promena u čoveku, novo ja koje se rodilo, samo malo kvalitetnije.
I da ponovim, čovek može napredovati samo kao čovek, i tada će napredovati i u karijeri.